Sedmični jelovnik bez stresa, kako se pravi

Zašto uopšte planirati

Pitanje šta će se kuvati danas je, u mnogim kućama, najveći izvor svakodnevnog stresa. Odluka se donosi na brzinu, u prodavnici, sa praznim stomakom, i često vodi ka skupim, brzim rešenjima. Planirani jelovnik skida to pitanje sa dnevnog reda.

Drugi razlog je novac. Ko zna šta će kuvati, kupuje tačno ono što treba, bez bacanja i bez improvizacija. Računi za hranu se smanjuju, a kvalitet obroka raste, jer nema zadnjih ispada sa brzom hranom.

Kako početi, sa koliko dana

Najbolje je krenuti sa tri dana, ne sa sedam. Ko pokuša da isplanira celu nedjelju odjednom, često odustane, jer je previše odluka. Tri dana su ostvarljivo, i daju osjećaj kako to izgleda.

Poslije dve nedjelje sa tri dana, prelazi se na pet, pa na sedam. Tada već postoji rutina, poznati recepti koji se ponavljaju, i lista namirnica koje se drže u kuhinji.

Kako se sastavlja jelovnik

Prvo se gleda šta je u frižideru i u ostavi. Ono što mora da se potroši ide u prve dane. Zatim se biraju recepti koji dele sastojke, tako da se, na primer, kupus koji se kupi za sarmu iskoristi i za salatu, a meso za ručak i za sendvič sledećeg dana.

Pravilo je da se u jelovnik stavi jedno teže jelo, koje se kuva duže, jedno srednje, i jedno lako, svaki dan. Tako se izbegava situacija da se tri dana zaredom kuva po dva sata.

Pravilo je i da se jedan dan u nedelji kuva za dva. Taj dan se sprema veća količina, koja se pojede svježa, a ostatak se zamrzne ili pojede sledećeg dana. Tako se jednom kuvanjem pokriju dva obroka.

Šta se kuva unaprijed, a šta svježe

Unaprijed se kuva ono što stoji, grah, čorbe, pitu, meso u loncu. Ova jela su bolja i sledećeg dana, pa se kuva u nedjelju za ponedeljak i utorak. Frižider ih drži dva do tri dana, a zamrzivač i duže.

Svježe se pravi salata, peciva, jela sa prženim mesom. Ona ne podnose stajanje, pa se kuva pred obrok. Zato se u jelovniku ovakva jela stavljaju za dane kada se zna da će biti vremena, a ne za dane kada se stiže kasno.

Lista za kupovinu, kako se pravi

Lista se pravi na osnovu jelovnika, ne nasumice. Podeli se na odeljke, povrće, meso, mlečno, suve namirnice, i svaki odeljak se popunjava iz recepata. Tako se u prodavnici ide red po red, bez lutanja i bez zaboravljanja.

Lista se drži na frižideru tokom nedjelje, i na njoj se beleži šta ponestane. Tako se sledeća lista pravi na osnovu onoga što se zaista troši, ne na osnovu sećanja.

Kako se nositi sa promenama

Plan se mijenja. Neće svaki dan ići kako je zamišljeno, neko će kasniti, neko će doći neočekivano, nešto će se pokvariti. Zato se u jelovnik uvijek stavlja jedan rezervni dan, sa jelom koje se može napraviti od onoga što je u kuhinji, bez kupovine.

To je obično jaja, testenina sa sosom, ili pirinač sa ostatkom povrća. Brza jela koja spasavaju dan kada plan ne drži. Sa rezervnim danom, jelovnik nije teret, nego orijentir.

Šta se dobija poslije mjesec dana

Poslije mjesec dana planiranja, kuhinja radi mirnije. Nema panike u pet popodne, nema odlazaka u prodavnicu svaki dan, nema bacanja namirnica. Računi se smanje, obroci su raznovrsniji, a vrijeme provedeno u kuhinji je kraće, jer se kuva svrsishodno.

To je cilj planiranja, ne savršenstvo, nego mir. Ko jednom proba, rijetko se vraća na improvizaciju, jer osjećaj da se zna šta će se kuvati, danima unaprijed, mijenja odnos prema svakodnevnoj ishrani. Hrana prestaje da bude problem, i postaje ono što jeste, dio dana koji teče.

Kako uključiti porodicu u plan

Planiranje obroka ne mora biti posao jedne osobe. U porodici u kojoj svi jedu, svi mogu učestvovati, bar na način da se traži mišljenje. Jednom sedmično, na primjer nedjeljom uveče, porodica sjedne i kaže šta bi ko volio u sledećoj sedmici. To ne znači da se sve usvaja, ali daje osjećaj da su svi uključeni.

Djeca posebno vole kad im se da izbor između dva jela, a ne otvoreno pitanje šta žele. Pitanje šta želiš za ručak vodi ka testenini i ćevapima, sedmicama. Pitanje da li ćeš sarmu ili punjene paprike vodi ka raznovrsnijem meniju, i djecu uči da biraju između pravih opcija.

Supružnik koji kuva ponekad, ili koji preuzima jedan dan u sedmici, je dragocjen. Plan se tada dijeli, i teret se smanjuje. Čak i ako taj dan bude jednostavnije jelo, oslobađa glavnu domaćicu na dan, i to je vrijedno više nego što se čini.

Planiranje koje traje

Planiranje obroka nije projekt koji se radi mjesec i onda zaboravlja. To je način života, koji se, jednom usvojen, održava lako, jer donosi mir i red. Ko odustane poslije prvog neuspjeha, nije dao planiranju šansu da pokaže svoju vrijednost, koja se vidi tek poslije nekoliko sedmica, kad rutina uđe u kosti.

Tada se otkrije da je kuhinja mjesto koje može biti tiho i predvidivo, a ne stalni izvor pitanja i panike. Hrana koja se planira je hrana koja se cijeni, koja se jede polako, koja okuplja porodicu za stolom, bez ekrana, makar na pola sata. To je, na kraju, ono zbog čega se kuva, i to je ono što planiranje čuva.